Zaista volim spavati. Spavam i kada treba i kada ne treba. Mrzim obaveze koje se nameću dok su mi misli usmjerene na udoban krevet. Često puta mi se dogodilo da zbog prevelike ljubavi prema snu, propustim bitne događaje i situacije u svom životu i kasnije snosim posljedice. U subotu navečer sam konačno shvatio da je to sličnost koju dijelim sa kraljevskom zvijezdom Cristianom Ronaldom...
Glavni promoter španjolskih gelova za kosu ponovo je odradio svoj reklamni posao, ali je zakazao na terenu. Nakon subotnjeg derbija i slijepcima je bilo jasno da visina igrača nema ništa sa činjenicom ko je najveći na terenu. Lionel Messi se ponovo uzdigao i pokazao zašto je i pored maestralnog Xavija glavni kandidat za „Zlatnu loptu“, najveće nogometno priznanje na svijetu. Dobijanje ove prestižne nagrade treći put zaredom, značilo bi izjednačavanje sa Platinijevim rekordom... već vidim kako na Svjetskom prvenstvu 2014. Francuska pobjeđuje Argentinu, nakon što se Messiju poništi čist pogodak. Ipak, nadam se da platinizam (op. a. filozofsko učenje u svijetu nogometa, po kojem Michel Platini na neutvrđene načine sve ostale natjecatelje podređuje francuskim predstavnicima) neće doći do izražaja. A dok i dalje žive poređenja i metafore da je Lionel (kao) „mali zeleni“, ja se nikako ne mogu složiti s tim. Leo nije „mali“; on je na terenu mnogo puta pokazao koliko je velik... a bogme nije ni „zeleni“; jer je svojim višestrukim umijećem dokazao da je sazrio.
A da neki Mourinhovi puleni još uvijek nisu sazrjeli, moglo se vidjeti i ovaj put. Stameni Pepe, čija glava ima sve atribute i karakteristike proklijalog krompira, ponovo se istakao u krajnje negativnom kontekstu. Čini se da je tijkom utakmice, umjesto za nogomet u pravom smislu te riječi, Pepe više bio zainteresovan za Alexisa, pa su povremeno njegovi startovi na Čileanca više podsjećali na poteze iz karatea, nego na dozvoljenu akciju pri oduzimanju lopte. Štoviše, mislim da je Portugalac uspio više puta zakačiti našu devetku, nego okruglu stvar zbog koje se i ganjaju. No, ni Marcela nije zaobišla negativna pažnja. Ovaj put je zaslužan za scenu kao iz vrtića, kada je na kraju utakmice odbio da se rukuje sa Piqueom, kao da mu je ovaj ukrao omiljenu sličicu iz albuma.
Dakle, ništa novo po pitanju karaktera i principa. Netko bi rekao: a Mourinho? Kada sam počeo čitati neke izjave nakon utakmice, pomislio sam da nešto nije u redu... nije tu bilo optužbi, provokacija, primjedbi na suđenje ili ponašanje igrača. No, kako sam se bližio kraju tekstova, opet sam vidio stare i svima poznate naznake nemogućnosti prihvaćanja poraza. Ne i ne; protiv ega se ne ide, zar ne Jose? Iako portugalski stručnjak mnogima izgleda kao netko kome i za donji veš treba kaiš, kada bi došlo do toga da proguta svoj ego, vjerovatno bi izgledao kao Bob Sapp... ili barem kao Shaquille O'Neal.
Ipak, ego po njegovu žalost ne donosi pobjede i titule. Za sada ih ne donosi ni novac, jer ni preko 130 milijuna eura Portugalcu nije bilo dovoljno da sastavi ekipu koja će skinuti skalp Kataloncima. Gledajući mučenje svih tih imena poput Pepea, Khedire, Marcela, Ronalda, Mourinha i ostalih, dolazim do zaključka da Madriđani ustvari imaju dosta sličnosti sa ovim balkanskim zemljama – previše glavonja, a premalo planova. No, vjerujem da će po ko zna koji put čelnici kraljevskog kluba te nedostatke ubrzo pokušati ublažiti i otkloniti na dobro poznati način – vrtoglavim transferima. Uostalom, tko nema u glavi – ima u novčaniku.
