Početci kluba (1899 - 1922)
Poduzetnik Hans Gamper, koji je rođen u Winterthuru 22. studenoga 1877. godine, bio je čovjek koji je odlučio pokrenuti nogometni klub u Barceloni, tako što je stavio oglas u lokalni sportski magazin 22. listopada 1899. godine, u kojem je pozvao igrače da se pridruže klubu. Gamper, koji je u Barceloni bio poznat kao Joan, preselio se u glavni grad Katalonije 1898. godine iz poslovnih razloga te je već nakon mjesec dana od stavljanja oglasa u novine, 29. studenog 1899. godine presjedao prvi klupski sastanak u Gimnasu Sole. Zajedno sa Gamperom, Gualteri Wild, Lluis d'Ossó, Bartomeu Terradas, Otto Kunzle, Otto Maier, Enric Kneževim, Pere Cabot, Carles Pujol, Josep Llobet, John Parsons i William Parsons prisustvovali su tom povijesnom okupljanju. Na sastanku je osnovan klub i Englez Gualteri Wild postao je prvi predsjednik, kombinirajući svoje izvršne dužnosti sa igračkima, jer je on, kao i ostatak osnivača, bio prije svega igrač kluba.
Od samog početka, igrači su nosili poznate plavo-crvene boje, jedna polovica dresa bila je jedne, a druga polovica dresa druge boje, dok su hlaće bile bijele. Na početku svoje povijesti, klub je grb dijelio sa gradskim, kako bi demonstrirao opredjeljenje za grad. Kasnije, 1910. godine, odbor je odlučio da klub treba svoj vlastiti grb i organizirano je natjecanje kako bi se pronašao najbolji dizajn. Na kraju je pobijedio anonimni natjecatelj, koji je predstavio sadašnji model grba. U prvoj utakmici ikada, Barcelona je igrala protiv Engleskih iseljenika u Bonanovi. Engleski tim, za kojeg su zapravo igrali nekoliko Barcinih igrača, pobijedio je sa 1-0.
U potrazi za trajnim domom Barcelona je igrala kod hotela Casanovas (1900.), la carretera d'Horta (1901.), el carrer Muntaner (1905.) i carrer Indústria, koja je bila prvo zemljište kojeg je klub posjedovao i imala kapacitet za 6.000 gledatelja sa dva reda sjedala, što je bilo jedinstveno u to vrijeme. Igralište je službeno otvoreno 14. ožujka 1909. godine, nakon što je klub već prikupio nekoliko trofeja, osvojivši Macaya Kup u sezoni 1901/02 te Katalonsko prvenstvo u sezonama 1904/05 i 1908/09. Potaknuti novim igralištem, igrači su osvojili Katalonsko prvenstvo u sezonama 1909/10, 1910/11, 1912/13, 1915/16, 1918/19, 1919/20, 1919/20, 1920/21 i 1921/22, te Španjolsko prvenstvo u sezonama 1909/10, 1911/12, 1912/13, 1919/20 i 1921/22, a to je bilo prvo veliko razdoblje kluba, i u sportskom i u društvenom pogledu.
Rođen 22. studenog 1877. godine u Winterthuru, Švicarska, mladi Hans Gamper bio je zainteresiran u nekoliko sportova. Već je bio dobar atletičar, biciklist i nogometaš iznad svega, te je već bio osnovao FC Zurich. U Barcelonu je stigao sa 20 godina te je ubrzo ušao u kontakt sa drugim ljudima koji su bili zainteresirani u sport, te je također počeo prikupljati novac za osnivanje Barçe. Bio je dobar igrač te je u 1901. godini postigao čak 49 od ukupno 88 pogodaka koliko je postigla momčad. Bio je igrač do 1903. godine, a 1908. godine postao je predsjednik kluba po prvi put kako bi spasio klub od izumiranja. Joan Gamper je ukupno bio 5 puta predsjednik kluba u razdoblju do 1925. godine. Postao je potpuno prilagođen Kataloniji, govoreći i pisajući na katalonskom jeziku. 1925. godine pretrpio je represije od strane diktatora Prima de Rivere koji je bio naklonjen Real Madridu. 1930. godine, Gamper je ponovno pretrpio poslovni neuspjeh te je na kraju odlučio počiniti samoubojstvo.
Od samog početka, igrači su nosili poznate plavo-crvene boje, jedna polovica dresa bila je jedne, a druga polovica dresa druge boje, dok su hlaće bile bijele. Na početku svoje povijesti, klub je grb dijelio sa gradskim, kako bi demonstrirao opredjeljenje za grad. Kasnije, 1910. godine, odbor je odlučio da klub treba svoj vlastiti grb i organizirano je natjecanje kako bi se pronašao najbolji dizajn. Na kraju je pobijedio anonimni natjecatelj, koji je predstavio sadašnji model grba. U prvoj utakmici ikada, Barcelona je igrala protiv Engleskih iseljenika u Bonanovi. Engleski tim, za kojeg su zapravo igrali nekoliko Barcinih igrača, pobijedio je sa 1-0.
U potrazi za trajnim domom Barcelona je igrala kod hotela Casanovas (1900.), la carretera d'Horta (1901.), el carrer Muntaner (1905.) i carrer Indústria, koja je bila prvo zemljište kojeg je klub posjedovao i imala kapacitet za 6.000 gledatelja sa dva reda sjedala, što je bilo jedinstveno u to vrijeme. Igralište je službeno otvoreno 14. ožujka 1909. godine, nakon što je klub već prikupio nekoliko trofeja, osvojivši Macaya Kup u sezoni 1901/02 te Katalonsko prvenstvo u sezonama 1904/05 i 1908/09. Potaknuti novim igralištem, igrači su osvojili Katalonsko prvenstvo u sezonama 1909/10, 1910/11, 1912/13, 1915/16, 1918/19, 1919/20, 1919/20, 1920/21 i 1921/22, te Španjolsko prvenstvo u sezonama 1909/10, 1911/12, 1912/13, 1919/20 i 1921/22, a to je bilo prvo veliko razdoblje kluba, i u sportskom i u društvenom pogledu.
Rođen 22. studenog 1877. godine u Winterthuru, Švicarska, mladi Hans Gamper bio je zainteresiran u nekoliko sportova. Već je bio dobar atletičar, biciklist i nogometaš iznad svega, te je već bio osnovao FC Zurich. U Barcelonu je stigao sa 20 godina te je ubrzo ušao u kontakt sa drugim ljudima koji su bili zainteresirani u sport, te je također počeo prikupljati novac za osnivanje Barçe. Bio je dobar igrač te je u 1901. godini postigao čak 49 od ukupno 88 pogodaka koliko je postigla momčad. Bio je igrač do 1903. godine, a 1908. godine postao je predsjednik kluba po prvi put kako bi spasio klub od izumiranja. Joan Gamper je ukupno bio 5 puta predsjednik kluba u razdoblju do 1925. godine. Postao je potpuno prilagođen Kataloniji, govoreći i pisajući na katalonskom jeziku. 1925. godine pretrpio je represije od strane diktatora Prima de Rivere koji je bio naklonjen Real Madridu. 1930. godine, Gamper je ponovno pretrpio poslovni neuspjeh te je na kraju odlučio počiniti samoubojstvo.
Od Les Cortsa do Nou Campa (1922 - 1957)
Stadion Les Corts, koji je otvoren 1922. godine, postavio je stepenice za rast kluba kroz naše zlatno doba (1919 - 1929). Ovo prekrasno razdoblje nastavljeno je krizom tridesetih godina, u kojoj je stadion zatvoren od strane fašističkog diktatora Prima de Rivere, a također je korišten i kao vrsta vojnog logora za vrijeme građanskog rata. Međutim, stadion Les Corts je nakon toga doživio još jedan veličanstveni period, u kojem je Barça osvojila 5 trofeja u jednoj godini, što je bio razlog velikom rastu broja članova (od 20.000 1944. godine do 30.000 1950. godine). Samitier u dvadesetim godinama i Kubala u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća su bili jedni od igrača koji su popularizirali stadion koji je ostavio jasan trag u povijesti Blaugrane.
Desetljeće između 1919. i 1929. godine smatra se zlatnim dobom kluba, kada je momčad imala velike igrače kao što su Samitier, Alcantara, Zamora, Sagi, Piera i Sancho, čija je vještina oduševljavala navijače, te se također u tom naročito teškom razdoblju klub počeo identificirati sa Katalonskim nacionalizmom. 20. svibnja 1922. godine bila je svečana inauguracija novog stadiona Les Corts, koji je ubrzo postao poznat kao 'katedrala nogometa'. To je bio veličanstveni stadion sa kapacitetom za 30.000 gledatelja, a kasnije je taj kapacitet udvostručen na 60.000. Na proslavi dvadesete godišnjice kluba 1924. godine, koja je obilježena poznatim transparentom Valencijskog slikara Josepa Segrellesa, Barcelona je imala ukupno 12.207 članova te je izgledalo da klub čeka svijetla budućnost. Pet godina kasnije, u sezoni 1928/29, Barça je osvojila prvi od mnogih naslova španjolskog prvaka, što je bio vrhunac tog veličanstvenog razdoblja. U tom razdoblju Barça je osvojila Katalonsko prvenstvo u sezonama 1923/24, 1924/25, 1925/26, 1926/27 i 1927/28 te Španjolsko prvenstvo u sezonama 1924/25, 1925/26 i 1927/28. Ovaj zadnji trofej osvojen je nakon dvije utakmice sa Real Sociedadom i herojske predstave Barçinog vratara Franza Platka, koji je kasnije veličan u pjesmi Rafaela Albertija.
Sredinom slavnih dvadesetih godina, Barça je pretrpjela nesportske sukobe koji su bili samo početak onog što je sljedilo u sljedećem desetljeću. 14. lipnja 1925. godine, tijekom diktature Prima de Rivere, publika je u čast Katalonskom zboru 'Orfeo Catalan' zviždala na španjolsku himnu, te je povodom toga španjolska vlast zatvorila stadion za razdoblje od 6 mjeseci, koje je kasnije smanjeno na 3 mjeseca. Tada je Gamper bio prisiljen napustiti mjesto predsjednika u klubu. Pet godina kasnije, 30. srpnja 1930. godine, osnivač kluba je umro. Iako su u klubu ostali igrači kao što su Ventolrà, Raich ili Escolà, klub je ušao u period u kojem je gotovo propao, jer je politički sukob zasijenio sport u cijelom društvu. Barça se suočila sa tri poteškoće, financijskom, društvenom, jer je broj članova neprestano padao, te sa sportskom, jer iako je momčad osvojila Katalonsko prvenstvo u sezonama 1929/30, 1930/31, 1931/32, 1933/34, 1935/36 i 1937/38, ostala je bez uspjeha u španjolskim natjecanjima.
Mjesec dana nakon što je počeo građanski rat, predsjednik Barçe Josep Suñol ubijen je od strane Francovih vojnika u blizini Guadalajare. Srećom, momčad je bila na turneji Meksikom i SAD-om, koja je donijela financijsku uštedu klub, ali također rezultirala tome da je pola momčadi ostalo u Meksiku i Francuskoj. 16. ožujka 1938. godine fašisti su bacili bombu na prostorije kluba te su uzrokovali ozbiljna oštećenja. Nekoliko mjeseci kasnije, Barcelona je bila pod fašističkom okupacijom, i klub, koji je bio simbol katalonskog nacionalizma, i koji je tada imao samo 3.846 članova, bio je izložen ozbiljnim problemima. U ožujku 1940. godine, blizak suradnik Francovog režima, Enric Piñeyro, bio je imenovan predsjednikom kluba. U isto vrijeme, ime kluba je promijenjeno iz njegovog originalnog naziva - Futbol Club Barcelona, u više španjolski naziv - Club de Fútbol Barcelona (promjena koja je otkazana tek 1973. godine), te su četiri crte na katalonskoj zastavi na grbu smanjene na dvije, te se to nije promijenilo sve do 1949. godine.
Tijekom četrdesetih godina, klub se postepeno oporavljao od krize koja nije potpuno potisnuta 1942. godine, iako je osvojen Španjolski kup u istoj sezoni. Tijekom iduće sezone, skandalozna utakmica protiv Madrida, u kojoj su igračima Barce prijetili sudci, policija i Piñeyro, fašistički pobornik, koji je unatoč tomu na kraju bio zgrožen tretmanu kojem je njegova momčad bila izložena, na kraju je podnio ostavku na mjesto predsjednika kluba. Uz osvajanje Španjolske lige u sezonama 1944/45, 1947/48 i 1948/49, kao i Latinskog kupa 1949. godine, izgledalo je da je klub napokon izašao iz krize i ostavio probleme iz prethodnih nekoliko godina iza sebe. 1949. godine Barca je proslavila svoju pedesetu godišnjicu sa ukupno 24.893 člana te sa osvajanjem 21 Katalonsko prvenstvo, 9 Kupova i 4 Španjolske lige.
Sa dolaskom Ladislau Kubale u lipnju 1950. godine, uskoro je postalo jasno da je Barcelona prerasla stadion Les Corts. Između 1951. i 1953. godine, Barca je osvojila sve naslove - Španjolsku ligu u sezonama 1951/52 i 1952/53, te Španjolski kup 1951., 1952. te 1953. godine. Tijekom ovog zlatnog doba, sezona 1951/52 ostala je posebno zapamćena kao godina u kojoj je klub osvojio rekordnih 5 trofeja, Latinski kup, Kup Eva Duarte, Kup Martini Rossi, te Španjolsku Ligu i Kup. Fantastičan napad kojeg su tvorili Basora, César, Vila, Kubala i Manchón potaknuli su Joana Manuela Serrata da napiše poznatu pjesmu - Basora, César, Kubala, Moreno i Manchón.
Desetljeće između 1919. i 1929. godine smatra se zlatnim dobom kluba, kada je momčad imala velike igrače kao što su Samitier, Alcantara, Zamora, Sagi, Piera i Sancho, čija je vještina oduševljavala navijače, te se također u tom naročito teškom razdoblju klub počeo identificirati sa Katalonskim nacionalizmom. 20. svibnja 1922. godine bila je svečana inauguracija novog stadiona Les Corts, koji je ubrzo postao poznat kao 'katedrala nogometa'. To je bio veličanstveni stadion sa kapacitetom za 30.000 gledatelja, a kasnije je taj kapacitet udvostručen na 60.000. Na proslavi dvadesete godišnjice kluba 1924. godine, koja je obilježena poznatim transparentom Valencijskog slikara Josepa Segrellesa, Barcelona je imala ukupno 12.207 članova te je izgledalo da klub čeka svijetla budućnost. Pet godina kasnije, u sezoni 1928/29, Barça je osvojila prvi od mnogih naslova španjolskog prvaka, što je bio vrhunac tog veličanstvenog razdoblja. U tom razdoblju Barça je osvojila Katalonsko prvenstvo u sezonama 1923/24, 1924/25, 1925/26, 1926/27 i 1927/28 te Španjolsko prvenstvo u sezonama 1924/25, 1925/26 i 1927/28. Ovaj zadnji trofej osvojen je nakon dvije utakmice sa Real Sociedadom i herojske predstave Barçinog vratara Franza Platka, koji je kasnije veličan u pjesmi Rafaela Albertija.
Sredinom slavnih dvadesetih godina, Barça je pretrpjela nesportske sukobe koji su bili samo početak onog što je sljedilo u sljedećem desetljeću. 14. lipnja 1925. godine, tijekom diktature Prima de Rivere, publika je u čast Katalonskom zboru 'Orfeo Catalan' zviždala na španjolsku himnu, te je povodom toga španjolska vlast zatvorila stadion za razdoblje od 6 mjeseci, koje je kasnije smanjeno na 3 mjeseca. Tada je Gamper bio prisiljen napustiti mjesto predsjednika u klubu. Pet godina kasnije, 30. srpnja 1930. godine, osnivač kluba je umro. Iako su u klubu ostali igrači kao što su Ventolrà, Raich ili Escolà, klub je ušao u period u kojem je gotovo propao, jer je politički sukob zasijenio sport u cijelom društvu. Barça se suočila sa tri poteškoće, financijskom, društvenom, jer je broj članova neprestano padao, te sa sportskom, jer iako je momčad osvojila Katalonsko prvenstvo u sezonama 1929/30, 1930/31, 1931/32, 1933/34, 1935/36 i 1937/38, ostala je bez uspjeha u španjolskim natjecanjima.
Mjesec dana nakon što je počeo građanski rat, predsjednik Barçe Josep Suñol ubijen je od strane Francovih vojnika u blizini Guadalajare. Srećom, momčad je bila na turneji Meksikom i SAD-om, koja je donijela financijsku uštedu klub, ali također rezultirala tome da je pola momčadi ostalo u Meksiku i Francuskoj. 16. ožujka 1938. godine fašisti su bacili bombu na prostorije kluba te su uzrokovali ozbiljna oštećenja. Nekoliko mjeseci kasnije, Barcelona je bila pod fašističkom okupacijom, i klub, koji je bio simbol katalonskog nacionalizma, i koji je tada imao samo 3.846 članova, bio je izložen ozbiljnim problemima. U ožujku 1940. godine, blizak suradnik Francovog režima, Enric Piñeyro, bio je imenovan predsjednikom kluba. U isto vrijeme, ime kluba je promijenjeno iz njegovog originalnog naziva - Futbol Club Barcelona, u više španjolski naziv - Club de Fútbol Barcelona (promjena koja je otkazana tek 1973. godine), te su četiri crte na katalonskoj zastavi na grbu smanjene na dvije, te se to nije promijenilo sve do 1949. godine.
Tijekom četrdesetih godina, klub se postepeno oporavljao od krize koja nije potpuno potisnuta 1942. godine, iako je osvojen Španjolski kup u istoj sezoni. Tijekom iduće sezone, skandalozna utakmica protiv Madrida, u kojoj su igračima Barce prijetili sudci, policija i Piñeyro, fašistički pobornik, koji je unatoč tomu na kraju bio zgrožen tretmanu kojem je njegova momčad bila izložena, na kraju je podnio ostavku na mjesto predsjednika kluba. Uz osvajanje Španjolske lige u sezonama 1944/45, 1947/48 i 1948/49, kao i Latinskog kupa 1949. godine, izgledalo je da je klub napokon izašao iz krize i ostavio probleme iz prethodnih nekoliko godina iza sebe. 1949. godine Barca je proslavila svoju pedesetu godišnjicu sa ukupno 24.893 člana te sa osvajanjem 21 Katalonsko prvenstvo, 9 Kupova i 4 Španjolske lige.
Sa dolaskom Ladislau Kubale u lipnju 1950. godine, uskoro je postalo jasno da je Barcelona prerasla stadion Les Corts. Između 1951. i 1953. godine, Barca je osvojila sve naslove - Španjolsku ligu u sezonama 1951/52 i 1952/53, te Španjolski kup 1951., 1952. te 1953. godine. Tijekom ovog zlatnog doba, sezona 1951/52 ostala je posebno zapamćena kao godina u kojoj je klub osvojio rekordnih 5 trofeja, Latinski kup, Kup Eva Duarte, Kup Martini Rossi, te Španjolsku Ligu i Kup. Fantastičan napad kojeg su tvorili Basora, César, Vila, Kubala i Manchón potaknuli su Joana Manuela Serrata da napiše poznatu pjesmu - Basora, César, Kubala, Moreno i Manchón.
Od izgradnje Nou Campa do proslave 75. obljetnice kluba (1957 - 1974)
Klub je došao do starosti sa izgradnjom Nou Campa. To je bio bez presedana projekt na arhitektonskoj razini, ali je također bio i iznimno ambiciozan projekt po financijskim razmjerima. No, kako je snaga i popularnost momčadi rasla, bilo je dosta razloga da se opravda gradnja novog stadiona. Međutim, u najranijim godinama stadion je svjedočio jednom od najlošijih perioda u klupskoj povijesti, sa jako malo uspjeha u sportu.
No, unatoč tome, broj članova kluba je neprestano rastao, pa je tako rasla i uloga navijača u klubu. To se posebno vidjelo 1968. godine, kada je Narcís de Carreras postao predsjednik kluba, te je osmislio klupski slogan 'Mes que un club' (Više od kluba). Barcelona je postala povezana sa nekim od najpoznatijih katalonskih i antifrancističkih skupina u Kataloniji. To je doprinijelo tome da je klub postao jako utjecajan u lokalnom društvu, te je također postao više popularan u kulturnom svijetu. Nakon potpisivanja nizozemske zvijezde Johana Cruyffa, Barça je osvojila ligašku titulu u sezoni 1973/74, što se podudarilo sa 75. obljetnicom kluba, trenutak koji je približio navijače Barçe više nego ikada, unatoč tome što je još uvijek bio nametnut Francov režim.
U kasnijim četrdesetim godinama postalo je jasno da je unatoč tome što je proširen, Les Corts bio jednostavno premalen stadion za Barçu, i klub je započeo istraživanje mogućnosti za kupnju novog zemljišta. Francesc Miró-Sans, koji je bio predsjednik kluba od 1953. godine, bio je jedan od pokretačkih sila koje su stajale iza tog projekta, te je novi stadion, Camp Nou, konačno inauguriran 24. rujna 1957. godine. Novi stadion je mogao primiti 90.000 gledatelja, uključujući 49.000 članova kluba, te je to bio novi period za momčad koja je obećavala velike stvari nakon osvajanja Kupa u finalu 1957. godine odigranom na Montjuïcu.
Osvajanje ligaških prvenstava u sezonama 1958/59 i 1959/60 te Kupa velesajamskih gradova 1957/58 i 1959/60 značilo je da je legendarni trener Helenio Herrera mnogo pomogao momčadi, koja je tada u svojim redovima imala niz talentiranih igrača, kao što su Kocsis, Czibor, Evaristo, Kubala, Eulogio Martínez, Suárez, Villaverde, Olivella, Gensana, Segarra, Gràcia, Vergés i Tejada. Ali takva uspješna igra momčadi neće se prenijeti u šezdesete godine. Poraz u finalu Europskog kupa u Bernu 1961. godine pripremio je navijače za razočaravajuće razdoblje u kojem je Barça od važnijih titula osvojila samo Kup 1963. i 1968. godine te Kup velesajamskih gradova 1966. godine.
No iako uspjesi na terenu nisu bili posebno dobri, broj članova je neprestano rastao. Jedna od najvećih atrakcija u klubu bilo je povećanje simbolike koja je predstavljala Kataloniju i suprotstavljala se Francovom režimu. Nadolazeći predsjednik Narcís de Carreras napravio je poznati potez na svojem prvom govoru u siječnju 1968. godine, kada je rekao da je Barça više od kluba. Predsjednik Agustí Montal i Costa (1969 - 1977) napravio je korak dalje, napravivši maksimum u Katalonskom identitetu kluba, unatoč ograničenjima nametnutih od strane Francove diktature. Također se borio za demokraciju u nogometu, što ga je dovelo do toga da se suoči sa osobama koji su bili autoriteti u sportskoj vladavini Franca.
Potpisivanje stranih igrača bilo je kontroverzno pitanje još od afere Di Stefano 1953. godine. U sedamdesetim godinama 20. stoljeća Barça je patila zbog sportskih organizacija, kao što je bilo određivanje statusa stranih igrača čiji roditelji su bili španjolci. No pomak je napokon zabilježen kada se klubu priključio Johan Cruyff, koji je svoj debi upisao 28. listopada 1973. godine. Nizozemac je napravio velik doprinos u osvajanju Lige u toj sezoni. Najupečatljivija večer je zasigurno velika pobjeda od 5-0 u gostima protiv Real Madrida, a Barça je tada imala ubitačan napad kojeg su činili Rexach, Asensi, Cruyff, Sotil i Marcial. Cruyff je bio jedan od nove generacije igrača, prirodni vođa i na terenu i izvan njega, te je privlačio masivni interes medija.
Socijalni identitet kluba došao je do vrhunca u sezoni 1973/74 kada se osvajanje Ligaške titule poklopilo sa 75. obljetnicom kluba, koja je proslavljena u jesen 1974. godine. Uz avangardni poster kojeg je dizajnirao slikar Joan Miró, proslave su bile demonstracija toga koliko je Barça značila tadašnjim ljudima, jer proslavi su prisustvovali umjetnici, pisci, pjevači i druge osobe koje su predstavljale najvažnije uloge u katalonskom društvu. Povodom te obljetnice izvedena je i pjesma 'Cant del Barça', koju je otpjevao zbor Sant Jordi, te koja je kasnije postala službena klupska himna.
No, unatoč tome, broj članova kluba je neprestano rastao, pa je tako rasla i uloga navijača u klubu. To se posebno vidjelo 1968. godine, kada je Narcís de Carreras postao predsjednik kluba, te je osmislio klupski slogan 'Mes que un club' (Više od kluba). Barcelona je postala povezana sa nekim od najpoznatijih katalonskih i antifrancističkih skupina u Kataloniji. To je doprinijelo tome da je klub postao jako utjecajan u lokalnom društvu, te je također postao više popularan u kulturnom svijetu. Nakon potpisivanja nizozemske zvijezde Johana Cruyffa, Barça je osvojila ligašku titulu u sezoni 1973/74, što se podudarilo sa 75. obljetnicom kluba, trenutak koji je približio navijače Barçe više nego ikada, unatoč tome što je još uvijek bio nametnut Francov režim.
U kasnijim četrdesetim godinama postalo je jasno da je unatoč tome što je proširen, Les Corts bio jednostavno premalen stadion za Barçu, i klub je započeo istraživanje mogućnosti za kupnju novog zemljišta. Francesc Miró-Sans, koji je bio predsjednik kluba od 1953. godine, bio je jedan od pokretačkih sila koje su stajale iza tog projekta, te je novi stadion, Camp Nou, konačno inauguriran 24. rujna 1957. godine. Novi stadion je mogao primiti 90.000 gledatelja, uključujući 49.000 članova kluba, te je to bio novi period za momčad koja je obećavala velike stvari nakon osvajanja Kupa u finalu 1957. godine odigranom na Montjuïcu.
Osvajanje ligaških prvenstava u sezonama 1958/59 i 1959/60 te Kupa velesajamskih gradova 1957/58 i 1959/60 značilo je da je legendarni trener Helenio Herrera mnogo pomogao momčadi, koja je tada u svojim redovima imala niz talentiranih igrača, kao što su Kocsis, Czibor, Evaristo, Kubala, Eulogio Martínez, Suárez, Villaverde, Olivella, Gensana, Segarra, Gràcia, Vergés i Tejada. Ali takva uspješna igra momčadi neće se prenijeti u šezdesete godine. Poraz u finalu Europskog kupa u Bernu 1961. godine pripremio je navijače za razočaravajuće razdoblje u kojem je Barça od važnijih titula osvojila samo Kup 1963. i 1968. godine te Kup velesajamskih gradova 1966. godine.
No iako uspjesi na terenu nisu bili posebno dobri, broj članova je neprestano rastao. Jedna od najvećih atrakcija u klubu bilo je povećanje simbolike koja je predstavljala Kataloniju i suprotstavljala se Francovom režimu. Nadolazeći predsjednik Narcís de Carreras napravio je poznati potez na svojem prvom govoru u siječnju 1968. godine, kada je rekao da je Barça više od kluba. Predsjednik Agustí Montal i Costa (1969 - 1977) napravio je korak dalje, napravivši maksimum u Katalonskom identitetu kluba, unatoč ograničenjima nametnutih od strane Francove diktature. Također se borio za demokraciju u nogometu, što ga je dovelo do toga da se suoči sa osobama koji su bili autoriteti u sportskoj vladavini Franca.
Potpisivanje stranih igrača bilo je kontroverzno pitanje još od afere Di Stefano 1953. godine. U sedamdesetim godinama 20. stoljeća Barça je patila zbog sportskih organizacija, kao što je bilo određivanje statusa stranih igrača čiji roditelji su bili španjolci. No pomak je napokon zabilježen kada se klubu priključio Johan Cruyff, koji je svoj debi upisao 28. listopada 1973. godine. Nizozemac je napravio velik doprinos u osvajanju Lige u toj sezoni. Najupečatljivija večer je zasigurno velika pobjeda od 5-0 u gostima protiv Real Madrida, a Barça je tada imala ubitačan napad kojeg su činili Rexach, Asensi, Cruyff, Sotil i Marcial. Cruyff je bio jedan od nove generacije igrača, prirodni vođa i na terenu i izvan njega, te je privlačio masivni interes medija.
Socijalni identitet kluba došao je do vrhunca u sezoni 1973/74 kada se osvajanje Ligaške titule poklopilo sa 75. obljetnicom kluba, koja je proslavljena u jesen 1974. godine. Uz avangardni poster kojeg je dizajnirao slikar Joan Miró, proslave su bile demonstracija toga koliko je Barça značila tadašnjim ljudima, jer proslavi su prisustvovali umjetnici, pisci, pjevači i druge osobe koje su predstavljale najvažnije uloge u katalonskom društvu. Povodom te obljetnice izvedena je i pjesma 'Cant del Barça', koju je otpjevao zbor Sant Jordi, te koja je kasnije postala službena klupska himna.
Od 75. obljetnice kluba do osvajanja Europskog Kupa (1974 - 1992)
75. obljetnica kluba jasno je pokazala pun potencijal kluba i njegov utjecaj na katalonsko društvo, u vrijeme kada je običan život bio jako zahvaćen političkim uvjetima koje je nametnula Francova diktatura. Dolaskom demokracije značilo je da će doći do velike promjene ne samo u državi i na političkoj razini, nego i u svim drugim aspektima društva, u koje je uključen i sport. Klub je sada morao biti vođen demokratski, kao i federacije, a sve su bile pod okriljem demokratske vlade, i u smislu Španjolske u cijelini, i u pogledu autonomne pokrajine Katalonije.
U Barçi je Agustí Montal bio predsjednik koji je vodio klub kroz tranzicijsku fazu prelaska na demokraciju prije prvih izbora, u kojima su članovi izabrali Josepa Lluísa Núñeza kao predsjednika, koji će se u klubu zadržati duže nego ikoji drugi predsjednik. U nogometu je došlo do mnogih promjena. Ugovori sa stranim igračima su bili konsolidirani, te na financijskoj razini, sport je počeo rasti u velikim razmjerima te su se počele pojavljivati nevjerojatne cifre novaca, pogotovo kada se radi o televizijskim pravima, posebno kada su ugovori bili sklopljeni sa privatnim postajama. No, klub je išao u suprotnom smjeru. Trebalo je čak 10 godina da bi Barcelona ponovno osvojila ligašku titulu, ali ono što je uslijedilo nakon toga pokrilo je sve neuspjehe u prošlosti. Europski kup, zajedno sa 4 uzastopne ligaške titule osvojene od strane 'Dream Teama'.
Nakon nekoliko godina bez mogućnosti održavanja slobodnih izbora, u svibnju 1978. godine članovi su bili u mogućnosti da biraju vlastitog predsjednika. Za tu titulu su se borili tri kandidata: Josep Lluís Núñez prikupio je 10,352 glasova, Ferran Ariño 9,537 glasova; te Nicolau Casaus, 6,202 glasa. Núñez je ostao predsjednik Barcelone sve do 2000. godine. 1979. godina bila je vrlo važna godina za Barçu, jer je osvojila Kup pobjednika kupova po prvi put ikada, u Baselu. Ali nije samo pobjeda impresionirala, nego također nevjerojatna prisutnost gotovo 30.000 navijača u finalu što je bio najveći prikaz boja Barcelone i Katalonije u Europi. Bilo je mnogo slavlja na ulicama Barcelone i ostalih katalonskih gradova. Barça je osvojila Kup pobjednika kupova ponovno 1982. i 1989. godine.
No, ponovno nije bilo ligaške titule sve do sezone 1984/85, kada je Barça prohujala ligom, osiguravši titulu u Valladolidu 4 utakmice prije kraja. Utakmica je odlučena kada je vratar Urruti obranio jedanaesterac u posljednjoj minuti i matematički donio titulu Barceloni. Emocije komentatora Joaquima M. Puyala su jasno zabilježene sa njegovim poznatim uzvikom ''Urruti, volim te!''. Momčad je te godine bila izgrađena od mnogih velikana kao što su Julio Alberto, Migueli, Archibald, Schuster, i kapetan Alexanco. Nakon pobjedničke sezone, ponovno je usljedilo razočaranje, nakon što je Barça poražena u finalu Europskog kupa u Sevilli 1986. godine.
Daljnji problemi usljedili su nedugo nakon, a kulminirali su zloglasnom pobunom 'Hisperia', u kojoj su igrači tražili ostavku odbora kluba. Direktori su trebali pronaći kako klub voditi na drugačiji način, a ta promjena je došla sa Johanom Cryffom, koji je uveo novu filozofiju nogometa u klub, te odmah počeo sa obnovom momčadi. Kreirao je zapravo momčad sa novim pobjedničkim mentalitetom, koja je postala poznata kao 'Dream Team'. Ta legendarna momčad zabilježila je mnogo uspjeha, uključujući 4 uzastopne ligaške titule od 1991. do 1994. godine, te prvi naslov Europskog kupa.
Prvi Europski kup, koji je osvojen u noći 20. svibnja 1992. godine na legendarnom stadionu Wembley u Londonu, zaslužuje posebno spomenuti. Suparnik je bila Sampdoria iz Genove, a Barça ju je porazila sa 1-0, zahvaljujući sjajnom slobodnom udarcu Ronalda Koemana u produžecima. U momčadi koja je osvojila prvi naslov Europskog kupa su bili: Zubizarreta, Nando, Ferrer, Koeman, Juan Carlos, Bakero, Salines (Goikoetxea), Stoitčkov, Laudrup, Guardiola (Alexanko) i Eusebio.
U Barçi je Agustí Montal bio predsjednik koji je vodio klub kroz tranzicijsku fazu prelaska na demokraciju prije prvih izbora, u kojima su članovi izabrali Josepa Lluísa Núñeza kao predsjednika, koji će se u klubu zadržati duže nego ikoji drugi predsjednik. U nogometu je došlo do mnogih promjena. Ugovori sa stranim igračima su bili konsolidirani, te na financijskoj razini, sport je počeo rasti u velikim razmjerima te su se počele pojavljivati nevjerojatne cifre novaca, pogotovo kada se radi o televizijskim pravima, posebno kada su ugovori bili sklopljeni sa privatnim postajama. No, klub je išao u suprotnom smjeru. Trebalo je čak 10 godina da bi Barcelona ponovno osvojila ligašku titulu, ali ono što je uslijedilo nakon toga pokrilo je sve neuspjehe u prošlosti. Europski kup, zajedno sa 4 uzastopne ligaške titule osvojene od strane 'Dream Teama'.
Nakon nekoliko godina bez mogućnosti održavanja slobodnih izbora, u svibnju 1978. godine članovi su bili u mogućnosti da biraju vlastitog predsjednika. Za tu titulu su se borili tri kandidata: Josep Lluís Núñez prikupio je 10,352 glasova, Ferran Ariño 9,537 glasova; te Nicolau Casaus, 6,202 glasa. Núñez je ostao predsjednik Barcelone sve do 2000. godine. 1979. godina bila je vrlo važna godina za Barçu, jer je osvojila Kup pobjednika kupova po prvi put ikada, u Baselu. Ali nije samo pobjeda impresionirala, nego također nevjerojatna prisutnost gotovo 30.000 navijača u finalu što je bio najveći prikaz boja Barcelone i Katalonije u Europi. Bilo je mnogo slavlja na ulicama Barcelone i ostalih katalonskih gradova. Barça je osvojila Kup pobjednika kupova ponovno 1982. i 1989. godine.
No, ponovno nije bilo ligaške titule sve do sezone 1984/85, kada je Barça prohujala ligom, osiguravši titulu u Valladolidu 4 utakmice prije kraja. Utakmica je odlučena kada je vratar Urruti obranio jedanaesterac u posljednjoj minuti i matematički donio titulu Barceloni. Emocije komentatora Joaquima M. Puyala su jasno zabilježene sa njegovim poznatim uzvikom ''Urruti, volim te!''. Momčad je te godine bila izgrađena od mnogih velikana kao što su Julio Alberto, Migueli, Archibald, Schuster, i kapetan Alexanco. Nakon pobjedničke sezone, ponovno je usljedilo razočaranje, nakon što je Barça poražena u finalu Europskog kupa u Sevilli 1986. godine.
Daljnji problemi usljedili su nedugo nakon, a kulminirali su zloglasnom pobunom 'Hisperia', u kojoj su igrači tražili ostavku odbora kluba. Direktori su trebali pronaći kako klub voditi na drugačiji način, a ta promjena je došla sa Johanom Cryffom, koji je uveo novu filozofiju nogometa u klub, te odmah počeo sa obnovom momčadi. Kreirao je zapravo momčad sa novim pobjedničkim mentalitetom, koja je postala poznata kao 'Dream Team'. Ta legendarna momčad zabilježila je mnogo uspjeha, uključujući 4 uzastopne ligaške titule od 1991. do 1994. godine, te prvi naslov Europskog kupa.
Prvi Europski kup, koji je osvojen u noći 20. svibnja 1992. godine na legendarnom stadionu Wembley u Londonu, zaslužuje posebno spomenuti. Suparnik je bila Sampdoria iz Genove, a Barça ju je porazila sa 1-0, zahvaljujući sjajnom slobodnom udarcu Ronalda Koemana u produžecima. U momčadi koja je osvojila prvi naslov Europskog kupa su bili: Zubizarreta, Nando, Ferrer, Koeman, Juan Carlos, Bakero, Salines (Goikoetxea), Stoitčkov, Laudrup, Guardiola (Alexanko) i Eusebio.
Konsolidacija u Europi. Od Wembleya do Rima (1992 - 2009)
Uspjesi Dream Teama koji je osvojio Europski kup 1992. godine postavile su izuzetno visok standard, ali poraz u finalu Europskog kupa u Ateni 1994. godine označio je kraj ciklusa. Kontroverzan odlazak trenera Johana Cruyffa 1996. godine započeo je novu eru koja rodila svoje prve plodove 1997. godine sa još jednim Kupom pobjednika kupova i Kupom, a onda sljedeće sezone osvajanjem Kupa, Lige i Europskog Superkupa.
Unatoč uspjesima na terenu, odlazak Cruyffa učinio je velike podjele među navijačima i članovima koje su ipak imali velik utjecaj na život kluba. Sve se to dogodilo kada je gospodarska dimenzija nogometa promijenila brzinu: veća sponzorstva, dogovori sa televizijskim i fotografskim pravima, klauzule u ugovorima igrača itd. Sva ova nezaustavljiva dinamika činila je menadžment velikih klubova sve više i više složenim. Kontrapunkt u tom procesu bila je stota obljetnica kluba, koja još jednom prikazala vrijednost kluba. U isto vrijeme, nastavljene su podjele među navijačima i članovima, te su na kraju dovele do toga da Josep Lluís Núñez napusti predsjedničko mjesto, a na kratko ga je nasljedio Joan Gaspart, dok Joan Laporta nije preuzeo klub 2003. godine.
Sa Bobbyem Robsonom i Louisom Van Gaalom kao trenerima, momčad je postigla značajan uspjeh, posebice u sezoni 1996/97, kada je osvojila Kup pobjednika kupova, ali i u sljedeće dvije sezone kada je osvojena uzastopna ligaška titula. Međutim, osjećaj da je završila velika era postao je sve izražajniji. Sportski neuspjesi u sezoni 1999/00 uvjerili su predsjednika Núñeza da je vrijeme za odlazak.
Nije jednostavno za bilo koju organizaciju doseći dob od 100 godina. Malo njih je doseglo ovu razinu konstantnosti i kontinuiteta. Iz tog razloga stota obljetnica kluba zauzela je godinu sa aktivnostima svih vrsta, od studenog 1998. do studenog 1999. godine. Umjetnik Antoni Tàpies stvorio je službeni plakat i kantautor Joan Manuel Serrat otpjevao je svoju 'Cant del Barça' na Camp Nou stadionu. Stogodišnjica je proslavljena sa ciljom da bude poveznica između slavne prošlosti i budućnosti pune nade. U sezoni u kojoj je Barça proslavila sto godina, također je osvojena Liga u nogometu, košarci, rukometu i hokeju na koturaljkama.
Ostavka predsjednika Núñeza dovela je do izbora (srpanj 2000. godine), na kojima je pobijedio Joan Gaspart, koji je bio potpredsjednik kluba tijekom posljednje 22 godine. Poraženi kandidat bio je Lluis Bassat. Gaspartovo predsjedništvo nije donijelo nikakav uspjeh pa je tako kriza u klubu postala još veća. On je ostavku podnio u veljači 2003. godine i tako omogućio nove izbore u srpnju. Međutm, kriza u klubu nije spriječila određene sekcije u klubu od pobjeda u svojim natjecanjima, kao što je osvajanje Europske košarkaške lige u svibnju 2003. godine.
Predsjednički izbori su održani 15. lipnja 2003. godine, a na njima je pobijedio mladi odvjetnik Joan Laporta, imavši više glasova od Lluisa Bassata. To je označilo početak nove ere, koja je definirana uzbuđenjem u novi projekt i potpisivanjem zvijezda svjetske klase kao što su Ronaldinho, Deco i Eto'o. Ovoj novoj momčad nije trebalo mnogo vremena da postigne uspjeh, osvojila je Ligu u sezoni 2004/05, a tako je bilo i u sljedećoj sezoni. Ovi uspjesi, koji su kulminirali osvajanjem drugog Europskog kupa, bili su u kombinaciji sa određenim naporom koji je trebao obnoviti angažman navijača i članstva pod sloganom 'Više od kluba'. To je dovelo do novih rekorda u broju članova, koji je 2006. godine, zahvaljujući kampanji 'Veliki izazov' premašio broj od 150.000 članova.
Nema sumnje da će 2006. godina ući u povijest kao jedna od vrlo posebnih godina Barçe. Klub je osvojio drugi Europski kup, pobijedivši Arsenal u Parizu sa 2-1. Ali to je bila i godina kada je sportski centar Joan Gamper u Sant Joan Despiju inauguriran i postignut je dogovor sa UNICEF-om u rujnu u New Yorku. Ovaj sporazum prikazao je humanitarnu stranu Barçe i dao je globalnu dimenziju sloganu 'Više od kluba'.
U sezoni 2008/09 dolazak Josepa Guardiole kao trenera donio je novu energiju u momčad te je ona zabilježila najuspješniju godinu u cijeloj povijesti kluba, osvajanjem Španjolskog prvenstva i Kupa, Lige prvaka, Europskog i Španjolskog Superkupa, te Svjetskog klupskog prvenstva. Tih 6 naslova osvojeni su sa autoritetom te su se temeljili na jezgri igrača koji potjeću iz La Masije, kao što su Messi, Iniesta, Xavi ili Pedro. Pobjeda od 2-6 na Bernabeu, pobjeda u Rimu nad Manchester Unitedom ili trijumf u Abu Dhabiju u kojem je Barça svladala Estudiantes u finalu Svjetskog klupskog prvenstva, postali su referentna točka za ljubitelje Barcelone. Sportski uspjeh također je prikazao porast u broju članova kluba, jer je u studenom 2009. godine, Barça brojila ukupno 172.938 članova.
U sezoni 2009/10, drugoj sa Guardiolom na klupi, ponovno je osvojena Ligaška titula, ukupno dvadeseta u povijesti kluba, tako što je postavljen novi rekord od 99 bodova u Ligi. Titula nije bila odlučena sve do posljednjeg dana, u utakmici protiv Valladolida, a proslava naslova održala se iste večeri u društvu navijača na Nou Campu.
Unatoč uspjesima na terenu, odlazak Cruyffa učinio je velike podjele među navijačima i članovima koje su ipak imali velik utjecaj na život kluba. Sve se to dogodilo kada je gospodarska dimenzija nogometa promijenila brzinu: veća sponzorstva, dogovori sa televizijskim i fotografskim pravima, klauzule u ugovorima igrača itd. Sva ova nezaustavljiva dinamika činila je menadžment velikih klubova sve više i više složenim. Kontrapunkt u tom procesu bila je stota obljetnica kluba, koja još jednom prikazala vrijednost kluba. U isto vrijeme, nastavljene su podjele među navijačima i članovima, te su na kraju dovele do toga da Josep Lluís Núñez napusti predsjedničko mjesto, a na kratko ga je nasljedio Joan Gaspart, dok Joan Laporta nije preuzeo klub 2003. godine.
Sa Bobbyem Robsonom i Louisom Van Gaalom kao trenerima, momčad je postigla značajan uspjeh, posebice u sezoni 1996/97, kada je osvojila Kup pobjednika kupova, ali i u sljedeće dvije sezone kada je osvojena uzastopna ligaška titula. Međutim, osjećaj da je završila velika era postao je sve izražajniji. Sportski neuspjesi u sezoni 1999/00 uvjerili su predsjednika Núñeza da je vrijeme za odlazak.
Nije jednostavno za bilo koju organizaciju doseći dob od 100 godina. Malo njih je doseglo ovu razinu konstantnosti i kontinuiteta. Iz tog razloga stota obljetnica kluba zauzela je godinu sa aktivnostima svih vrsta, od studenog 1998. do studenog 1999. godine. Umjetnik Antoni Tàpies stvorio je službeni plakat i kantautor Joan Manuel Serrat otpjevao je svoju 'Cant del Barça' na Camp Nou stadionu. Stogodišnjica je proslavljena sa ciljom da bude poveznica između slavne prošlosti i budućnosti pune nade. U sezoni u kojoj je Barça proslavila sto godina, također je osvojena Liga u nogometu, košarci, rukometu i hokeju na koturaljkama.
Ostavka predsjednika Núñeza dovela je do izbora (srpanj 2000. godine), na kojima je pobijedio Joan Gaspart, koji je bio potpredsjednik kluba tijekom posljednje 22 godine. Poraženi kandidat bio je Lluis Bassat. Gaspartovo predsjedništvo nije donijelo nikakav uspjeh pa je tako kriza u klubu postala još veća. On je ostavku podnio u veljači 2003. godine i tako omogućio nove izbore u srpnju. Međutm, kriza u klubu nije spriječila određene sekcije u klubu od pobjeda u svojim natjecanjima, kao što je osvajanje Europske košarkaške lige u svibnju 2003. godine.
Predsjednički izbori su održani 15. lipnja 2003. godine, a na njima je pobijedio mladi odvjetnik Joan Laporta, imavši više glasova od Lluisa Bassata. To je označilo početak nove ere, koja je definirana uzbuđenjem u novi projekt i potpisivanjem zvijezda svjetske klase kao što su Ronaldinho, Deco i Eto'o. Ovoj novoj momčad nije trebalo mnogo vremena da postigne uspjeh, osvojila je Ligu u sezoni 2004/05, a tako je bilo i u sljedećoj sezoni. Ovi uspjesi, koji su kulminirali osvajanjem drugog Europskog kupa, bili su u kombinaciji sa određenim naporom koji je trebao obnoviti angažman navijača i članstva pod sloganom 'Više od kluba'. To je dovelo do novih rekorda u broju članova, koji je 2006. godine, zahvaljujući kampanji 'Veliki izazov' premašio broj od 150.000 članova.
Nema sumnje da će 2006. godina ući u povijest kao jedna od vrlo posebnih godina Barçe. Klub je osvojio drugi Europski kup, pobijedivši Arsenal u Parizu sa 2-1. Ali to je bila i godina kada je sportski centar Joan Gamper u Sant Joan Despiju inauguriran i postignut je dogovor sa UNICEF-om u rujnu u New Yorku. Ovaj sporazum prikazao je humanitarnu stranu Barçe i dao je globalnu dimenziju sloganu 'Više od kluba'.
U sezoni 2008/09 dolazak Josepa Guardiole kao trenera donio je novu energiju u momčad te je ona zabilježila najuspješniju godinu u cijeloj povijesti kluba, osvajanjem Španjolskog prvenstva i Kupa, Lige prvaka, Europskog i Španjolskog Superkupa, te Svjetskog klupskog prvenstva. Tih 6 naslova osvojeni su sa autoritetom te su se temeljili na jezgri igrača koji potjeću iz La Masije, kao što su Messi, Iniesta, Xavi ili Pedro. Pobjeda od 2-6 na Bernabeu, pobjeda u Rimu nad Manchester Unitedom ili trijumf u Abu Dhabiju u kojem je Barça svladala Estudiantes u finalu Svjetskog klupskog prvenstva, postali su referentna točka za ljubitelje Barcelone. Sportski uspjeh također je prikazao porast u broju članova kluba, jer je u studenom 2009. godine, Barça brojila ukupno 172.938 članova.
U sezoni 2009/10, drugoj sa Guardiolom na klupi, ponovno je osvojena Ligaška titula, ukupno dvadeseta u povijesti kluba, tako što je postavljen novi rekord od 99 bodova u Ligi. Titula nije bila odlučena sve do posljednjeg dana, u utakmici protiv Valladolida, a proslava naslova održala se iste večeri u društvu navijača na Nou Campu.
Trofeji
PRVENSTVO ŠPANJOLSKE - 21
1928-29, 1944-45, 1947-48, 1948-49, 1951-52, 1952-53, 1958-59, 1959-60, 1973-74, 1984-85
1990-91, 1991-92, 1992-93, 1993-94, 1997-98, 1998-99, 2004-05, 2005-06, 2008-09, 2009-10
2010-11
KUP KRALJA - 25
1909-10, 1911-12, 1912-13, 1919-20, 1921-22, 1924-25, 1925-26, 1927-28, 1941-42, 1950-51
1951-52, 1952-53, 1956-57, 1958-59, 1962-63, 1967-68, 1970-71, 1977-78, 1980-81, 1982-83
1987-88, 1989-90, 1996-97, 1997-98, 2008-09
ŠPANJOLSKI SUPER KUP - 9
1983-84, 1991-92, 1992-93, 1994-95, 1996-97, 2005-06, 2006-07, 2009-10, 2010-11
ŠPANJOLSKI LIGA KUP - 2
1982-83, 1985-86
LIGA PRVAKA - 4
1991-92, 2005-06, 2008-09, 2010-11
FIFA KLUPSKO PRVENSTVO - 2
2009-10, 2010,11
KUP POBJEDNIKA KUPOVA - 4
1978-79, 1981-82, 1988-89, 1996-97
