Možete reći puno o uspjehu ili o dekadenciji sportskog kluba o tipu objekta koju koristi. U pojmu FC Barcelona, klupska povijest može biti jasno podijeljena u tri glavne faze. U prvim danima, klub je konstantno preseljavao između različitih igrališta. U drugoj fazi, klub je bio konsolidiran u traženju stalnog doma u Les Cortsu. U trećoj fazi, i u konstrukciji Camp Noua, iskazuje proširenje i raskoš kluba na globalnoj ljestvici. Stari stadion Les Corts, otvoren 1922. godine, bio je preuređen nekoliko puta u dosljednosti da pronađe prostor za Barceloninu konstantno rasteću navijačku bazu.
Nakon Španjolskog građanskog rata, klub je započeo privlačiti sve više i više gledatelja na utakmice. Ova povećana podrška bila je inspiracija za brojne projekte proširenja, južnog gola (1946.), sjevernog gola (1950.) i kapaciteta gledališta (1944.). Očito je postalo evidentno da klub zapravo treba izgradnju potpuno novog stadiona, i stoga je uprava direktora kombinirala poboljšanja Les Cortsa sa planovima za pretvoriti snove o novom stadionu u stvarnost.
Potreba za novim stadionom
Od 1948. godine, ljudi su bili sve više i više oduševljeni s idejom o gradnji kompletno novog stadiona, ali to nije bila jednostavna stvar za učiniti, naime, bilo je neophodno uvjeriti lokalnu vlast da će novi stadion biti kvalificiran i da će se uklopiti u planove tog vremena. Često se govorilo da je upravu konačno uvjerio, da nije imala drugog izbora od izgradnje novog stadiona, upravo dolazak legendarnog Ladislau Kubale, jednog od najboljih igrača koji je ikada nastupio u dresu Barcelone. Iako nije bilo sumnje da je Kubala privukao više interesa nego ikada u momčadi, a to je značilo da je klupski duh dosegao novu visinu, odluka o gradnji bila je još više nadahnuta sa dvije osvojene Ligaške titule u sezonama 1947/48 i 1948/49, što se dogodilo prije nego što je ovaj legendarni Mađar potpisao za klub.
U stvari, prvi čvrsti korak prema izgradnji novog stadiona napravljen je u rujnu 1950. godine, pedeset dana prije nego što je Kubala odigrao svoju prvu prijateljsku utakmicu u kojoj je nosio plavo-crveni dres. Predsjednik u to vrijeme, Agustí Montal y Galobart, potpisao je opciju o kupnji zemljišta u području poznatom kao La Maternidad, opciju od koje se odustalo samo dva mjeseca kasnije. Uslijedio je turbulentan period, kada je komisija Camp Noua odlučila 9. veljače 1951. godine promijeniti lokaciju budućeg stadiona na vrh Diagonale, a to je dovelo do niza sterilnih pregovora sa državnim tijelima, za koje se činilo da ne vode nigdje.
Izgledalo je da će stvar biti riješena kada je Francesc Miró-Sans pobijedio na izborima za predsjednika Barcelone 14. studenog 1953. godine. Novi predsjednik bo je vatreni zagovornik ideje o izgradnji novog stadiona, što je prije moguće, i jedna od prvih stvari koji je učinio nakon što je došao na čelo kluba 18. veljače 1954. godine, je bilo to što je odredio lokaciju budućeg stadiona na zemljištu kupljenom 1950. godine, jer je odlučio da je ta lokacija bolja od one na vrhu Diagonale. Pa je tako, 28. ožujka, pred 60.000 navijača Barcelone, kamen temeljac za budući Camp Nou bio je položen pod prisustvom civilnog guvernera Felipea Aceda Colunge i s blagoslovom nadbiskupa Barcelone, Gregorija Modrega.
Izgradnja stadiona (1954-1957)
Arhitekti novog stadiona bili su Francesc Mitjans Miró, rođak Francesca Miró-Sansa, i Josep Soteras Mauri, u suradnji sa Lorenzom Garcíom Barbónom. Više od godinu dana kasnije, 11. srpnja 1955. godine, klub je povjerio građevinske radove tvrtki INGAR SA, koja je procijenila da će troškovi projekta biti 66.620.000 peseta, te je također tvrdila da će radovi trajati 18 mjeseci. Međutim, stadion će na kraju koštati užasno puno više od izvorne procjene, na kraju ukupno oko 288 milijuna peseta, iznos koji je trebao biti pokriven uspješnim ishodima zaduživanja hipoteke (100 milijuna peseta) i kratkoročnim obveznicama (60 milijuna peseta). Ova mjera značila je da se izgradnja stadiona može financirati, ali i da će ostaviti klub u dugovima u mnogo sljedećih godina.
Inauguracija stadiona
Camp Nou je inauguriran 24. rujna 1957. godine. Organizacijska komisija isplanirala je posebnu ceremoniju otvaranja, predvođena od Aleixa Buxeresa (odnosi s javnošću) i Nicolau Casausa (organizacija). 21.rujna 1957. godine u Barceloninoj gradskoj vijećnici, José Maria de Cossío, član Real Academia Española, svećano je otvorio proslavu inauguracije stadiona. U istom tjednu, niz međunarodnih utakmica odigrano je na Les Cortsu i u Palau Municipal d'Esports u kojima su igrale različite klupske momčadi. Ti dani ušli su u povijest kluba, te su oni nadahnuli Josepa M. de Sagarru, da napiše sonet 'Azul Grana', a u tom razdoblju je napisana nova himna u čast Camp Noua, a riječi je napisao Josep Badia, a himnu je uglazbio Adolf Cabané.
Na dan Mercè Festivala održanog 1957. godine, grad je bio obojan u boje FC Barcelone. Proslava je nastavljena održavanjem svete mise i blagoslovom stadiona nadbiskupa Barcelone, Gregorija Modrega. Nakon toga, zbor Orfeón Graciense izveo je Händelovu skladbu 'Hallelujah', dok je slika djevice Montserrata bila uzvišena na vrh stadiona. Predsjednička loža bila je prepuna najvažnijih sportskih i političkih ikona, uključujući predsjednika kluba Francesca Miró-Sansa; glavnog tajnika José Solís Ruiza; José Antonija Elolu Olasoa, glavnog čovjeka Nacionalne Delegacije Sportaša; Felipea Aceda, guvernera Barcelone, i Josepa M. de Porciolesa, gradonačelnika Barcelone.
Iako radovi na stadionu nisu još uvijek bili dovršeni, više od 90.000 gledatelja svjedočili su ovom događaju, koji je nastavljen izlaskom predstavnika svih većih nogometnih klubova u Kataloniji na travnjak Camp Noua, kao i članova drugih klupskih sportskih momčadi i klubova navijača. Nova himna stadiona potom je izvedena i nakon toga odigrana je prva utakmica na Camp Nou, koja je započela u 16.30 sati. Barcelona je odigrala prijateljsku utakmicu protiv poljske Varšave. Prva postava Barcelone koja je istrčala na Camp Nou bila je sastavljena od: Ramalletsa, Olivelle, Bruguéa, Segarre, Vergésa, Gensane, Basore, Villaverde, Martíneza, Kubale i Tejade.
Drugačijih jedanaest istrčalo je na travnjak Camp Noua u drugom poluvremenu: Ramallets, Segarra, Brugué, Gràcia, Flotados, Bosch, Hermes, Ribelles, Tejada, Sampedro i Evaristo. Barcelona je pobjedila utakmicu rezultatom 4-2, sa pogotcima Eulogija Martíneza (njegov pogodak u 11. minuti susreta bio je ujedno i prvi pogodak ikada postignut na Camp Nou), Tejade, Sampedra i Evariste. Na poluvremenu, 1.500 pripadnika Agrupación Cultural Folclórica de Barcelona (Barcelonine skupine kulturnog folklora) otplesalo je ogromnu serdanu, i pustilo 10.000 golubova. I to je bio početak potpuno novog perioda povijesti Barcelone.
