"Od prvog trenutka kada sam ga vidio kako igra, znao sam da će jednog dana postati mozak ove Barcelone u godinama koje su dolazile. On igra puno bolje nego ja kad sam bio na vrhuncu forme," izjavio je Barçin trener Pep Guardiola.
Nakon skoro godinu dana, Cesc je stigao u Barcelonu iako dosta Barçinih fanova smatraju kako je to bilo nepotrebno. Jedan od razloga tog mišljenja je i sam Thiago Alcantara, mlada Barcelonina zvijezda, ali i još jedan od razloga je Xavijeva briljantna sezona nakon povratka na teren. On je omogućio Barceloni da dođe do svoje treće uzastopne titule prvaka Španjolske, ali i do titule Lige prvaka, njihove druge u tri godine.
Xavi je u prošloj sezoni upisao 10 asistencija i 5 golova, sasvim zadovoljavajuće budući da je on puls ove ekipe Barcelone, njihov pokretač i motivator. On je zaista više od igrača, čovjek odluke u filozofiji igre Pepa Guardiole, princ La Masije, Camp Nou stadiona, a i same Barcelone. Izvadite Messija iz ekipe i još uvijek imate srž ove Barcelone koja čini i sastavni dio svjetskih prvaka, reprezentacije Španjolske. Ali, izvadite Xavija, gubite vodstvo, smjer, srce i dušu.
On nije brz, nije tipični strijelac, nije neki dribler, ali njegova uloga kao srednjaka u ovom timu je neupitna. Kada Xaviju dodate loptu, on je neće samo zadržati, nego će automatski napraviti nešto još bolje, ponekad vracajući loptu vama ili bolje postavljenom timskom kolegi. Možda se sad čini nezamislivim, ali Xavi je trebao da napusti Camp Nou još davne 1999. godine kada je sam on osjećao da nikad neće biti dovoljno dobar da zamijeni Guardiolu, ljubimca Katalonije na sredini terena. Pep je bio jedan iznimni predstavnik svoga doba, ali i dosta podcjenjen na internacionalnoj strani, dok je Xavi sada još i bolji što dosta govori o samoj La Masiji i super jakom i kvalitetnom Barçinom omladinskom pogonu.
Xavi igra na jedan poseban način. On je jedan srednjak koji voli da igra sa dugim loptama, kao što je to bio i sam Guardiola i kao što su to sada Cesc, Iniesta i Thiago, kao i sada već umirovljeni Ivan De La Pena. "Pomjeram se i prolazim, pomažem, tražim igrača, stanem, dignem glavu, pogledam i na kraju svega širim igru. Onaj koji ima loptu je trenutni gospodar na terenu," izjavio je ovaj velemajstor u intervjuu prošle sezone.
Dolazak Cesca Fabregasa će svakako omogućiti Xaviju da malo više odmara, čuvajući svoju energiju za najbitnije Barçine utakmice. Njegov mladi kolega nije došao kako bi ga zamijenio u klubu i reprezentaciji, bar ne još. "Nisam tu kako bi zamjenio Xavija. On još uvijek ispred sebe ima dosta sezona za igru i on je jednostavno nevjerojatan," rekao je i sam Fabregas.
I zaista jeste. Sa ugovorom od nove 3 godine sa mogućnošću produženja na još 2, ovo nije početak kraja, čega su se pribojavali svi navijači Barçe. Ovo je jedan kraj za još bolji početak.
Igra Reala u ove dvije utakmice je poprilično indikativna. Iskreno, nije mi jasno kako stručnjak takvog kalibra nije još prošle sezone shvatio kako je agresivna igra presingom visoko u polju Barcelone jedini pravi način da se suprotstavi ovoj briljantnoj ekipi. Način kojim im u što je moguće većoj mjeri onemogućuješ da rade ono što rade najbolje, ono na što su navikli. Naravno, to nije jednostavno, ali ova Barça je najbolja nogometna ekipa koja je ikad hodala kuglom zemaljskom, pa „it's not meant to be simple!“
Međutim, ovo zasigurno nije ni izbliza sve na što Mourinho računa. Sad, naime, prelazimo na taktiku izvan terena. Događaje koji su uslijedili nakon prve i posebno, krajem druge utakmice za Superkup treba sagledati s jednog globalnog aspekta, iz rakursa puno šireg od same borbe za Superkup.
Jose Mourinho je izuzetno inteligentan i kvalitetan nogometni stručnjak. Nema trunka sumnje u to. Međutim, isto tako je činjenica da je vjerojatno prvi u svijetu nogometa među trenerima shvatio mogućnosti koje mu mediji pružaju. Sam sebe naziva „Posebnim“. Britak je, verbalno jako vješt i zabavlja medije koji ga obožavaju, jer znaju da s njim nikad neće ostati bez „materijala“. Gradi imidž nepobjedivog frajera kojeg njegovi igrači obožavaju, a protivnici gube i na sam spomen njegova imena. Gradi mit, jer za svaki poraz i svaki neuspjeh ima opravdanje. Kriv može biti sve i svatko osim njega. Jer ako je kriv on - onda nije savršen, i mit o nepobjedivosti se raspada.
I sad dolazimo do onog najinteresantnijeg dijela. Jose Mourinho je nedvojbeno inteligentan tip. On je sasvim sigurno svjestan gore navedenoga. On zna što radi i kako to radi. On mora znati koje su i kakve posljedice njegovih postupaka. Stoga, jedini logičan zaključak koji se nameće jest - da on to radi svjesno, s određenim ciljem, te da ga ni najmanje nije briga za posljedice svojih nedjela.
Fizički nasrtaj na Vilanovu (inače čovjeka kojeg u Španjolskoj poradi njegovih manira zovu markiz) mnogi doživljavaju i kao neizravan nasrtaj na Guardiolu, kad se uzme u obzir koliko su Vilanova i Guardiola bliski (Henry je jednom rekao da Vilanova kao da je Pepov brat blizanac, toliko da su slični i vezani).
I za kraj, ne zaboravite - postoji i jedan dodatni, osobni, začin ovoj priči. U ljeto 2008. Godine, Barça je tražila novog trenera, a Mourinho je bio slobodan. U očima javnosti - podrazumijevalo se da je baš Portugalac favorit broj 1 za vruću sjedalicu na Camp Nou. Dio uprave ga je na svoju ruku čak i kontaktirao, te im je Mourinho održao i jednu mini prezentaciju toga kako bi izgledala njegova Barcelona. Međutim, na opće iznenađenje, Laporta, na savjet Johana Cruyffa i Evarista Murtre, dvaju ikona Barçe imenuje posve neiskusnog i kao trenera anonimnog Josepa Guardiolu, dajuć' mu prednost u odnosu na „najboljeg ikad“ - Josea Mourinha. Čovjeku s egom kakav ima Mourinho, to sasvim sigurno nije lako palo. Posebno kad se zna da ga Guardiola u većini slučajeva uredno „rješava“ u međusobnim sudarima.
