Što smo mogli naučiti iz dvije utakmice španjolskog Superkupa? Pa, priča se može podijeliti na dva dijela. Dio vezan za samu bit onoga o čemu pričamo, čemu se divimo i u čemu uživamo - a to je igra, i dio koji spada u „dark arts“, crnu magiju nogometa. Sve ono što preziremo, što nam se gadi, i od čega bježimo.
NA TERENU
Igra Reala u ove dvije utakmice je poprilično indikativna. Iskreno, nije mi jasno kako stručnjak takvog kalibra nije još prošle sezone shvatio kako je agresivna igra presingom visoko u polju Barcelone jedini pravi način da se suprotstavi ovoj briljantnoj ekipi. Način kojim im u što je moguće većoj mjeri onemogućuješ da rade ono što rade najbolje, ono na što su navikli. Naravno, to nije jednostavno, ali ova Barça je najbolja nogometna ekipa koja je ikad hodala kuglom zemaljskom, pa „it's not meant to be simple!“
Građenje igre je isto, i to je segment igre koji Mourinho vjerojatno nikad do kraja svoje karijere neće bitno promijeniti, ponajprije stoga jer je, pa neka to zvuči malo radikalno, kukavica. Maksimalno izbjegava svaki rizik, i svaku situaciju u igri u kojoj bi sami igrači svojom kreacijom donosili odluke. Njegovo geslo je potpuna kontrola.
Lopta bi obično bila ispucana duboko u polje Barçe na krilo Ronalda (fizički najmoćniji ofenzivni, a k tome i najvještiji igrač), čime se nastojalo ili razvući zadnju liniju Barcelone ili ih prisiliti na još veći broj igrača u defenzivi (čime automatski smanjuje opasnost od eventualnog protuudara). I onda izrazito fizički naglašena i agresivna borba za svaku odbijenu loptu.
I konačno, treći segment igre Reala koji bih želio naglasiti je - brzina lopte. Još protekle sezone su igrali jako brzo, sa što manje dodira nastojeći doći do Barçinog gola (opet minimizacija rizika), a sad su to još ubrzali - najvećim dijelom razlog zašto Danija Alvesa nismo gledali u toliko ofenzivnoj ulozi u kolikoj smo navikli. Kako sam on reče - izuzetno brzo napadaju.
IZVAN TERENA
Međutim, ovo zasigurno nije ni izbliza sve na što Mourinho računa. Sad, naime, prelazimo na taktiku izvan terena. Događaje koji su uslijedili nakon prve i posebno, krajem druge utakmice za Superkup treba sagledati s jednog globalnog aspekta, iz rakursa puno šireg od same borbe za Superkup.
Jose Mourinho je Special One. Rođeni pobjednik. Najbolji ikad. Ili barem on tako misli. I kad se onda pojavi fantastična ekipa predvođena genijalnim mladim stručnjakom i usudi se stati na put „Posebnome“, nastaju problemi. Posebno kada je taj „Posebni“ zapravo jedan jako nesiguran lik, koji tu svoju nesigurnost kompenzira verbalnom, a, evo sada, i fizičkom agresijom. Kada se radi o osobi koja se ponaša kao da ima pravo na više toga od ostalih. Koja će žrtvovati sve, i „gaziti po leševima“ samo da ostvari svoj zacrtani cilj, kako bi utažila glad kompleksa te svoje (manje) vrijednosti. A za koju nema nikakvog realnog razloga.
Baš je Tito Vilanova nedavno ustvrdio kako Mourinho nikad ne priča o igri. Te kako smatra da je to zato što nikad nije uspio kao igrač pa sada to želi „ispraviti“ i nadoknaditi na drugi način. Problemi nastaju kada namjerno ne pokazuje respekt prema protivniku, i uopće ne bira sredstva za ostvarenje cilja.
MEDIJSKO STVARANJE KULTA
Jose Mourinho je izuzetno inteligentan i kvalitetan nogometni stručnjak. Nema trunka sumnje u to. Međutim, isto tako je činjenica da je vjerojatno prvi u svijetu nogometa među trenerima shvatio mogućnosti koje mu mediji pružaju. Sam sebe naziva „Posebnim“. Britak je, verbalno jako vješt i zabavlja medije koji ga obožavaju, jer znaju da s njim nikad neće ostati bez „materijala“. Gradi imidž nepobjedivog frajera kojeg njegovi igrači obožavaju, a protivnici gube i na sam spomen njegova imena. Gradi mit, jer za svaki poraz i svaki neuspjeh ima opravdanje. Kriv može biti sve i svatko osim njega. Jer ako je kriv on - onda nije savršen, i mit o nepobjedivosti se raspada.
A baš to je Barça uradila - u izravnim sudarima s njegovim Realom izašla kao pobjednik i još uz to i osvojila dvije najvažnije krune sezone. I to da stvar bude gora - sa stilom. Što Mourinho radi? Ne pada mu na pamet čestitati protivniku, on čestita samo onim protivnicima koji su jasno slabiji i ne predstavljaju mu nikakvu izravnu opasnost ili onda kad ima spreman čvrst izgovor/opravdanje. Dakle, Barçu optužuje za bjelosvjetsku urotu protiv, pazite sad - ne Reala, nego protiv njega! On broji crvene kartone koje su dobile ekipe koje je on trenirao protiv Barcelone, a ne Real Madrid. I to mnogi ne shvaćaju - tu se uopće ne radi o Realu, radi se o Joseu Mourinhu, a Real je samo sredstvo kojim on pod svaku cijenu ima namjeru dokazati svoju superiornost u odnosu na sve druge.
NA TERENU
Igra Reala u ove dvije utakmice je poprilično indikativna. Iskreno, nije mi jasno kako stručnjak takvog kalibra nije još prošle sezone shvatio kako je agresivna igra presingom visoko u polju Barcelone jedini pravi način da se suprotstavi ovoj briljantnoj ekipi. Način kojim im u što je moguće većoj mjeri onemogućuješ da rade ono što rade najbolje, ono na što su navikli. Naravno, to nije jednostavno, ali ova Barça je najbolja nogometna ekipa koja je ikad hodala kuglom zemaljskom, pa „it's not meant to be simple!“Građenje igre je isto, i to je segment igre koji Mourinho vjerojatno nikad do kraja svoje karijere neće bitno promijeniti, ponajprije stoga jer je, pa neka to zvuči malo radikalno, kukavica. Maksimalno izbjegava svaki rizik, i svaku situaciju u igri u kojoj bi sami igrači svojom kreacijom donosili odluke. Njegovo geslo je potpuna kontrola.
Lopta bi obično bila ispucana duboko u polje Barçe na krilo Ronalda (fizički najmoćniji ofenzivni, a k tome i najvještiji igrač), čime se nastojalo ili razvući zadnju liniju Barcelone ili ih prisiliti na još veći broj igrača u defenzivi (čime automatski smanjuje opasnost od eventualnog protuudara). I onda izrazito fizički naglašena i agresivna borba za svaku odbijenu loptu.
I konačno, treći segment igre Reala koji bih želio naglasiti je - brzina lopte. Još protekle sezone su igrali jako brzo, sa što manje dodira nastojeći doći do Barçinog gola (opet minimizacija rizika), a sad su to još ubrzali - najvećim dijelom razlog zašto Danija Alvesa nismo gledali u toliko ofenzivnoj ulozi u kolikoj smo navikli. Kako sam on reče - izuzetno brzo napadaju.
IZVAN TERENA
Međutim, ovo zasigurno nije ni izbliza sve na što Mourinho računa. Sad, naime, prelazimo na taktiku izvan terena. Događaje koji su uslijedili nakon prve i posebno, krajem druge utakmice za Superkup treba sagledati s jednog globalnog aspekta, iz rakursa puno šireg od same borbe za Superkup.Jose Mourinho je Special One. Rođeni pobjednik. Najbolji ikad. Ili barem on tako misli. I kad se onda pojavi fantastična ekipa predvođena genijalnim mladim stručnjakom i usudi se stati na put „Posebnome“, nastaju problemi. Posebno kada je taj „Posebni“ zapravo jedan jako nesiguran lik, koji tu svoju nesigurnost kompenzira verbalnom, a, evo sada, i fizičkom agresijom. Kada se radi o osobi koja se ponaša kao da ima pravo na više toga od ostalih. Koja će žrtvovati sve, i „gaziti po leševima“ samo da ostvari svoj zacrtani cilj, kako bi utažila glad kompleksa te svoje (manje) vrijednosti. A za koju nema nikakvog realnog razloga.
Baš je Tito Vilanova nedavno ustvrdio kako Mourinho nikad ne priča o igri. Te kako smatra da je to zato što nikad nije uspio kao igrač pa sada to želi „ispraviti“ i nadoknaditi na drugi način. Problemi nastaju kada namjerno ne pokazuje respekt prema protivniku, i uopće ne bira sredstva za ostvarenje cilja.
MEDIJSKO STVARANJE KULTA
Jose Mourinho je izuzetno inteligentan i kvalitetan nogometni stručnjak. Nema trunka sumnje u to. Međutim, isto tako je činjenica da je vjerojatno prvi u svijetu nogometa među trenerima shvatio mogućnosti koje mu mediji pružaju. Sam sebe naziva „Posebnim“. Britak je, verbalno jako vješt i zabavlja medije koji ga obožavaju, jer znaju da s njim nikad neće ostati bez „materijala“. Gradi imidž nepobjedivog frajera kojeg njegovi igrači obožavaju, a protivnici gube i na sam spomen njegova imena. Gradi mit, jer za svaki poraz i svaki neuspjeh ima opravdanje. Kriv može biti sve i svatko osim njega. Jer ako je kriv on - onda nije savršen, i mit o nepobjedivosti se raspada.A baš to je Barça uradila - u izravnim sudarima s njegovim Realom izašla kao pobjednik i još uz to i osvojila dvije najvažnije krune sezone. I to da stvar bude gora - sa stilom. Što Mourinho radi? Ne pada mu na pamet čestitati protivniku, on čestita samo onim protivnicima koji su jasno slabiji i ne predstavljaju mu nikakvu izravnu opasnost ili onda kad ima spreman čvrst izgovor/opravdanje. Dakle, Barçu optužuje za bjelosvjetsku urotu protiv, pazite sad - ne Reala, nego protiv njega! On broji crvene kartone koje su dobile ekipe koje je on trenirao protiv Barcelone, a ne Real Madrid. I to mnogi ne shvaćaju - tu se uopće ne radi o Realu, radi se o Joseu Mourinhu, a Real je samo sredstvo kojim on pod svaku cijenu ima namjeru dokazati svoju superiornost u odnosu na sve druge.
U njegovoj glavi to nije El Clasico, najveći duel na kugli zemaljskoj: Barcelona - Real, ne, to je njegov privatni rat u kojem on ima za cilj ponajprije sebi, a onda i svima drugima dokazati da je najveći, najbolji. Zato Cesar Menotti i kaže - Mourinho uopće nije nogometni trener, on je kolekcionar trofeja. Jer, Mourinha za igru uopće nije briga. Za ono što će kao jedan od najvećih dati igri, što će joj ostaviti u amanet. Za stil, za dojam, za iluziju, za umjetnost, na koncu. Za fair play, ako hoćete.
IGNORIRANJE LAJAVCAI dođe Pep Guardiola i sa svim tim inkorporiranim u Barçinu igru uredno pobjeđuje Mourinhove ekipe, izuzev one „vulkanske“ večeri na San Siru. (Prošlosezonski Kup? Ne, kao prvo - to je bila makljaža, a ne utakmica, i kao drugo - utakmica je u 90 minuta završila remijem).
Dakle, samom igrom se Barça ne može srušiti, to mu je odmah bilo jasno. Od samog početka prošle sezone počeo je pritisak na Barcelonu. Cilj je od samog početka bio dvojak: viktimizirati Real Madrid, i na sve moguće načine isprovocirati Barçina stratega i igrače, uvući ih u svoje verbalne duele „uličnog tipa“ koji, nota bene, veze nemaju sa samom igrom (gdje je on kao riba u vodi) i izbaciti ih iz ravnoteže, učiniti ih da se osjećaju nelagodno u svojoj koži, te stvoriti psihološki pritisak s kojim bi se morali nositi, natjerati ih da se osjećaju kao da konstantno nekome imaju nešto dokazivati. Problem je bio u tome što je ovoga puta naletio na inteligentnijega od sebe, El Filosofa, kako ga je Ibra nazvao. Koji je uradio upravo ono što Mourinha najviše boli - ignorirao ga.
Sve moguće zamke, provokacije, u suradnji s Realu naklonjenim medijima - ništa nije prolazilo. Do te mjere je Mourinho postao očajan u tim svojim pokušajima da se čak počeo i ponavljati. Pa je „plakao“ zbog toga kako suci štite Messija a ne štite Ronalda, kako su u Barçi sami varalice, a Ronaldo je pošten sportaš, kako je kalendar natjecanja skrojen samo da bi podilazio Barceloni, pa evo, najnovije - namjerno krivo izgovarao imena ljudi s kojima je bio u konfliktu. Sve ovo navedeno je već radio, sve ove izgovore je već koristio, bilo u Engleskoj, bilo u Italiji -provjereno i dokumentirano.
Polako je gubio kredibilitet, i od simpatičnog, nekonformističkog, uspješnog frajera postajao naporni, frustrirani nervčik luzer, kojemu, primjerice, gotovo 90% javnosti (Guardianova anketa) okreće palac dolje.
PAKT S VRAGOM
I sad dolazimo do onog najinteresantnijeg dijela. Jose Mourinho je nedvojbeno inteligentan tip. On je sasvim sigurno svjestan gore navedenoga. On zna što radi i kako to radi. On mora znati koje su i kakve posljedice njegovih postupaka. Stoga, jedini logičan zaključak koji se nameće jest - da on to radi svjesno, s određenim ciljem, te da ga ni najmanje nije briga za posljedice svojih nedjela.
Isto tako, ako odmah to i nisu shvatili, sada im je već zasigurno jasno - u Realu su svjesni kako su sklopili pakt s vragom. Zapravo, Perez je sklopio pakt s vragom, jer Perez jednako Real Madrid. Barem je tako bilo. Danas, Mourinho jednako Real Madrid.
Naime, Perez, nestrpljiv i ludo ambiciozan, kakav jest, je došao na zaključak kako je jedini čovjek koji može srušiti ovu Barcelonu - Jose Mourinho. U prvom pokušaju - nije uspio. I okrivio je sve živo osim sebe sama. Pa je od Pereza tražio potpunu slobodu djelovanja i neograničenu moć. Pa je to i dobio, kad je legenda Reala Jorge Valdano šutiran iz kluba. Zbivanja oko Reala, a ova na nedavnom Superkupu to samo potvrđuju, ukazuju na to da je Perez doista doslovno Mourinhu dao odriješene ruke, moć da radi apsolutno što hoće, bez obzira na cijenu. Činjenica da se nitko iz Reala nije našao za shodno ispričati zbog nemilih događaja govori u prilog tome. Butragueno i ekipa direktora se skriva iza Pereza, a Perez se skriva iza Mourinha. A Mourinha uopće nije briga za Real, ni za ugled ni za tradiciju, ni za ime. On samo želi trofeje, a za cijenu ne pita. I upravo zato, pa i da osvoje i ligu i Ligu prvaka ove sezone, Real je izgubio.
NIŠTA NIJE SLUČAJNO
Fizički nasrtaj na Vilanovu (inače čovjeka kojeg u Španjolskoj poradi njegovih manira zovu markiz) mnogi doživljavaju i kao neizravan nasrtaj na Guardiolu, kad se uzme u obzir koliko su Vilanova i Guardiola bliski (Henry je jednom rekao da Vilanova kao da je Pepov brat blizanac, toliko da su slični i vezani).
A sama činjenica da je s verbalnih prešao na fizičke provokacije dovoljno govori i o nemoći njegove dosadašnje strategije udaranja ispod pojasa, ali u isto vrijeme i o ustrajnosti u zamišljenom planu. Ako se ne osvrću na riječi, možda će na udarce. Uostalom, pa nije li znakovito ponašanje Realova trenera u toj gužvi s kraja druge utakmice Superkupa: njemu ni na kraj pameti nije bilo smirivati tenzije i odvući svoje igrače dalje od sukoba, i ne samo to, on sam ulazi u sukob!
Kad se podvuče crta, dvije stvari treba naglasiti:
1. Mourinho ovo radi jer ima podršku ljudi oko sebe, i pritom ne mislim samo na Pereza i vodstvo kluba, već i na većinu navijača i medije kojima je tolika opsesija postalo rušenje Barçe s trona da uopće ne vide što Portugalac radi od njihova kluba. Posebno je interesantna ta njegova sposobnost stvaranja tzv. siege mentality, „sami protiv svih“ odnosa. Što je neprijatelj brojniji, veći, moćniji, strašniji i tako dalje, to smo mi mobiliziraniji, motiviraniji, „gladniji“, a naš „pravednički bijes“ je silniji. A kad objektivno takvog neprijatelja nema - Mourinho ga stvara, izmišlja, pa nek se i UNICEF-om zove.
2. Mourinho će nastaviti s ovim. Stvari se neće nimalo poboljšati. To tvrdim iz dva razloga - zato što, kako gore napisah, ima potpunu podršku okoline, a onda i zato što institucije ne rade svoj posao, pa Mourinho prolazi nekažnjen za svoje eskapade. Dok god mu se žmiri na jedno oko i ne usuđuje suprotstaviti (tu je i faktor ugleda Reala), daje mu se poruka - idi dalje. Počeo je s uobičajenim provokacijama, nastavio s očiglednim lažima i cirkusiranjima identičnima onima koje je radio uprošlosti znajući da će svi to doznati vrlo brzo, a trenutno je u fazi fizičkog obračuna. Dakle, on priču o Realu i sebi kao žrtvi može prodavati samo onima koje je uspio izmanipulirati, a to su mahom oni na čije emocije igra - bilo da su navijačke, egotripovske ili neke treće. Žalosno je vidjeti svjetske klase poput Ramosa ili Marcela koji upadaju u njegovu mrežu obmana i slijede ga te odgovaraju na njegovo poticanje nasilja - baš kako on i želi: naravno, nasiljem.
IGNORIRANJE LAJAVCAI dođe Pep Guardiola i sa svim tim inkorporiranim u Barçinu igru uredno pobjeđuje Mourinhove ekipe, izuzev one „vulkanske“ večeri na San Siru. (Prošlosezonski Kup? Ne, kao prvo - to je bila makljaža, a ne utakmica, i kao drugo - utakmica je u 90 minuta završila remijem).
Dakle, samom igrom se Barça ne može srušiti, to mu je odmah bilo jasno. Od samog početka prošle sezone počeo je pritisak na Barcelonu. Cilj je od samog početka bio dvojak: viktimizirati Real Madrid, i na sve moguće načine isprovocirati Barçina stratega i igrače, uvući ih u svoje verbalne duele „uličnog tipa“ koji, nota bene, veze nemaju sa samom igrom (gdje je on kao riba u vodi) i izbaciti ih iz ravnoteže, učiniti ih da se osjećaju nelagodno u svojoj koži, te stvoriti psihološki pritisak s kojim bi se morali nositi, natjerati ih da se osjećaju kao da konstantno nekome imaju nešto dokazivati. Problem je bio u tome što je ovoga puta naletio na inteligentnijega od sebe, El Filosofa, kako ga je Ibra nazvao. Koji je uradio upravo ono što Mourinha najviše boli - ignorirao ga.
Sve moguće zamke, provokacije, u suradnji s Realu naklonjenim medijima - ništa nije prolazilo. Do te mjere je Mourinho postao očajan u tim svojim pokušajima da se čak počeo i ponavljati. Pa je „plakao“ zbog toga kako suci štite Messija a ne štite Ronalda, kako su u Barçi sami varalice, a Ronaldo je pošten sportaš, kako je kalendar natjecanja skrojen samo da bi podilazio Barceloni, pa evo, najnovije - namjerno krivo izgovarao imena ljudi s kojima je bio u konfliktu. Sve ovo navedeno je već radio, sve ove izgovore je već koristio, bilo u Engleskoj, bilo u Italiji -provjereno i dokumentirano.
Polako je gubio kredibilitet, i od simpatičnog, nekonformističkog, uspješnog frajera postajao naporni, frustrirani nervčik luzer, kojemu, primjerice, gotovo 90% javnosti (Guardianova anketa) okreće palac dolje.
PAKT S VRAGOM
I sad dolazimo do onog najinteresantnijeg dijela. Jose Mourinho je nedvojbeno inteligentan tip. On je sasvim sigurno svjestan gore navedenoga. On zna što radi i kako to radi. On mora znati koje su i kakve posljedice njegovih postupaka. Stoga, jedini logičan zaključak koji se nameće jest - da on to radi svjesno, s određenim ciljem, te da ga ni najmanje nije briga za posljedice svojih nedjela.Isto tako, ako odmah to i nisu shvatili, sada im je već zasigurno jasno - u Realu su svjesni kako su sklopili pakt s vragom. Zapravo, Perez je sklopio pakt s vragom, jer Perez jednako Real Madrid. Barem je tako bilo. Danas, Mourinho jednako Real Madrid.
Naime, Perez, nestrpljiv i ludo ambiciozan, kakav jest, je došao na zaključak kako je jedini čovjek koji može srušiti ovu Barcelonu - Jose Mourinho. U prvom pokušaju - nije uspio. I okrivio je sve živo osim sebe sama. Pa je od Pereza tražio potpunu slobodu djelovanja i neograničenu moć. Pa je to i dobio, kad je legenda Reala Jorge Valdano šutiran iz kluba. Zbivanja oko Reala, a ova na nedavnom Superkupu to samo potvrđuju, ukazuju na to da je Perez doista doslovno Mourinhu dao odriješene ruke, moć da radi apsolutno što hoće, bez obzira na cijenu. Činjenica da se nitko iz Reala nije našao za shodno ispričati zbog nemilih događaja govori u prilog tome. Butragueno i ekipa direktora se skriva iza Pereza, a Perez se skriva iza Mourinha. A Mourinha uopće nije briga za Real, ni za ugled ni za tradiciju, ni za ime. On samo želi trofeje, a za cijenu ne pita. I upravo zato, pa i da osvoje i ligu i Ligu prvaka ove sezone, Real je izgubio.
NIŠTA NIJE SLUČAJNO
Fizički nasrtaj na Vilanovu (inače čovjeka kojeg u Španjolskoj poradi njegovih manira zovu markiz) mnogi doživljavaju i kao neizravan nasrtaj na Guardiolu, kad se uzme u obzir koliko su Vilanova i Guardiola bliski (Henry je jednom rekao da Vilanova kao da je Pepov brat blizanac, toliko da su slični i vezani).A sama činjenica da je s verbalnih prešao na fizičke provokacije dovoljno govori i o nemoći njegove dosadašnje strategije udaranja ispod pojasa, ali u isto vrijeme i o ustrajnosti u zamišljenom planu. Ako se ne osvrću na riječi, možda će na udarce. Uostalom, pa nije li znakovito ponašanje Realova trenera u toj gužvi s kraja druge utakmice Superkupa: njemu ni na kraj pameti nije bilo smirivati tenzije i odvući svoje igrače dalje od sukoba, i ne samo to, on sam ulazi u sukob!
Kad se podvuče crta, dvije stvari treba naglasiti:
1. Mourinho ovo radi jer ima podršku ljudi oko sebe, i pritom ne mislim samo na Pereza i vodstvo kluba, već i na većinu navijača i medije kojima je tolika opsesija postalo rušenje Barçe s trona da uopće ne vide što Portugalac radi od njihova kluba. Posebno je interesantna ta njegova sposobnost stvaranja tzv. siege mentality, „sami protiv svih“ odnosa. Što je neprijatelj brojniji, veći, moćniji, strašniji i tako dalje, to smo mi mobiliziraniji, motiviraniji, „gladniji“, a naš „pravednički bijes“ je silniji. A kad objektivno takvog neprijatelja nema - Mourinho ga stvara, izmišlja, pa nek se i UNICEF-om zove.
2. Mourinho će nastaviti s ovim. Stvari se neće nimalo poboljšati. To tvrdim iz dva razloga - zato što, kako gore napisah, ima potpunu podršku okoline, a onda i zato što institucije ne rade svoj posao, pa Mourinho prolazi nekažnjen za svoje eskapade. Dok god mu se žmiri na jedno oko i ne usuđuje suprotstaviti (tu je i faktor ugleda Reala), daje mu se poruka - idi dalje. Počeo je s uobičajenim provokacijama, nastavio s očiglednim lažima i cirkusiranjima identičnima onima koje je radio uprošlosti znajući da će svi to doznati vrlo brzo, a trenutno je u fazi fizičkog obračuna. Dakle, on priču o Realu i sebi kao žrtvi može prodavati samo onima koje je uspio izmanipulirati, a to su mahom oni na čije emocije igra - bilo da su navijačke, egotripovske ili neke treće. Žalosno je vidjeti svjetske klase poput Ramosa ili Marcela koji upadaju u njegovu mrežu obmana i slijede ga te odgovaraju na njegovo poticanje nasilja - baš kako on i želi: naravno, nasiljem.
Pa ne mislite valjda da su ovi pusti crveni kartoni koje njegovi igrači dobijaju u utakmicama kontra Barcelone - plod frustracija i naelektrizirane atmosfere. Baš svaki put? Kako toga nije bilo kod Ramosa ili Pellegrinija? I to je dio „taktike“, čak bih rekao - temeljni. Možda provokacija uspije, a ako ništa drugo pred idući derbi opet će moći plakati kako nikad ne završi s 11 igrača.
OSOBNA STVAR
I za kraj, ne zaboravite - postoji i jedan dodatni, osobni, začin ovoj priči. U ljeto 2008. Godine, Barça je tražila novog trenera, a Mourinho je bio slobodan. U očima javnosti - podrazumijevalo se da je baš Portugalac favorit broj 1 za vruću sjedalicu na Camp Nou. Dio uprave ga je na svoju ruku čak i kontaktirao, te im je Mourinho održao i jednu mini prezentaciju toga kako bi izgledala njegova Barcelona. Međutim, na opće iznenađenje, Laporta, na savjet Johana Cruyffa i Evarista Murtre, dvaju ikona Barçe imenuje posve neiskusnog i kao trenera anonimnog Josepa Guardiolu, dajuć' mu prednost u odnosu na „najboljeg ikad“ - Josea Mourinha. Čovjeku s egom kakav ima Mourinho, to sasvim sigurno nije lako palo. Posebno kad se zna da ga Guardiola u većini slučajeva uredno „rješava“ u međusobnim sudarima.
OSOBNA STVAR
I za kraj, ne zaboravite - postoji i jedan dodatni, osobni, začin ovoj priči. U ljeto 2008. Godine, Barça je tražila novog trenera, a Mourinho je bio slobodan. U očima javnosti - podrazumijevalo se da je baš Portugalac favorit broj 1 za vruću sjedalicu na Camp Nou. Dio uprave ga je na svoju ruku čak i kontaktirao, te im je Mourinho održao i jednu mini prezentaciju toga kako bi izgledala njegova Barcelona. Međutim, na opće iznenađenje, Laporta, na savjet Johana Cruyffa i Evarista Murtre, dvaju ikona Barçe imenuje posve neiskusnog i kao trenera anonimnog Josepa Guardiolu, dajuć' mu prednost u odnosu na „najboljeg ikad“ - Josea Mourinha. Čovjeku s egom kakav ima Mourinho, to sasvim sigurno nije lako palo. Posebno kad se zna da ga Guardiola u većini slučajeva uredno „rješava“ u međusobnim sudarima.
0 komentari:
Objavi komentar