Smjestili su se u centru grada, odbili ponudu da treniraju dan ranije u terminu utakmice, više nego Dinamom Mourinho se bavio Barcelonom i Milanom, a Ronaldo bananom. Došli su na Maksimir, ušminkan i svečan, odnijeli bodove i nakon svega - ostali u šoku. Pa i taj Dinamo, dovraga, zna igrati nogomet...
Prošlo je pet godina otkad je ovaj narod posljednji put slavio poraz. Brazil je bio bolji od Cicine Hrvatske, a nacija je bila oduševljena. Otprilike jednako kao sad. Izgubiti samo 1-0 od Reala je uspjeh, pogotovo za društvo koje stiže iz žabokrečine HNL-a, ali poraz je uvijek poraz. I nema tog Ronalda, Özila i Benzeme koji mogu promijeniti tu činjenicu. Dinamo je bio odličan, bio je hrabar, čak i opasan po gol, ali Dinamo je izgubio. I nakon svega možeš reći samo - šteta.
Cirkus je došao i otišao, Zagreb ga je doživio, a sad život ide dalje. Ako niste znali, tri dana nakon Reala u Maksimir dolazi sljedeći protivnik. Varaždin. Golubar će prijetiti umjesto Di Marije, Conjar trčati za Rukavinom kao Pepe, Krklec skidati zicere poput Casillasa... Ili nešto malo lošije.
de i Realov život dalje nakon Dinama. Slijedi Levante, a ostaju uspomene na čudnu atmosferu u svlačionici u Zagrebu. Dobro ih je Dinamo namučio, svi su bili u nekom svom filmu.
- Uh, dobro je, uspjeli smo i ovo izvući... - uzdahnuo je valjda kapetan Casillas ušavši u svlačionicu u kojoj je njegov suigrač Ronaldo već bio. Pred ogledalom, bez majice, napetih mišica i ispućenih usana.
- Kako sam zgodan, ovo je nemoguće. Baš sam lijep. I bogat i slavan. Ma ludilo sam - mrmljao je sebi u bradu, ali žila na čelu odavala je da nije baš sve kao inače.
- Oni će meni vikati 'Messi, Messi'... Pih... A ja sam tako lijep, bogat i slavan - govorio je Ronaldo, okrenuo se Ricardu Carvalhu i s dječačkim izrazom lica ga upitao:
- Ricky, jel tako da sam baš lijep?
- Daj, Cristiano, dosta je više. Svaki put me pitaš isto poslije utakmice. I prije. Da, lijep si, rekao sam ti već sto puta... - odgovorio je već pomalo nervozni Carvalho.
U to je vrijeme, na drugom kraju svlačionice Gonzalo Higuain ponosno gledao u Dinamov dres s brojem tri. Pedantno ga je slagao, pažljivo micao travke i druge ostatke s utakmice, zabrinut hoće li mu se zgužvati u avionu.
- Ti si uzeo dres od Ibaneza? Gade... Imaš sreće da sam dobio crveni, nema šanse da bi bio brži od mene - ljubomorno mu se obratio Marcelo, a Higuain se zadovoljno nasmiješio.
U taj čas u svlačionicu je ušao Aitor Karanka, drhtao je i tresao se.
- Dečki, vi niste normalni! Pa što će mi reći šef?! Da mi da vodim utakmicu protiv nekakvog Dinama, a vi dobijete samo 1-0. I još se moramo tresti na kraju. Ajme, ubit će me Jose... - krenuo je uplašeni Karanka.
Nije ni završio rečenicu, a eto i Josea u svlačionici. Prošlo je 15 minuta od kraja utakmice, sad se već smije priključiti momčadi. Otvara vrata nogom, fingira zabrinutost, a onda se nasmije.
- Jeste vidjeli Thiaga Silvu. He, he, kako im ga je samo zabio. Joj, joj, joj - dječački se smije Mourinho, naglo se uozbilji i izbečenih očiju pogleda prema Karanki.
- Evo, sad sam gotov - pomisli Aitor, a već iduće sekunde Mourinho sunožno skoči, zamahne glavom na zamišljenu loptu, imitirajući Thiaga Silvu, dočeka se na noge i opet se počne glasno smijati.
- He, he, he, he, he... Kako im ga je samo zabio. Uh, kako dobro! Još kad im ja zabijem prst u oko... Svima po redu, neka me se čuvaju! - kaže postepeno podižući glas, nasmije se u stilu Dr. Evila iz Austin Powersa i napusti svlačionicu.
- Thiago, legendo! - čuje se još uzvik iz dubine maksimirskog hodnika.
Karanka ostane zamišljen, čudi se kako se šef nije ni osvrnuo na utakmicu s Dinamom, a iz dubokih misli prekine ga pitanje:
- Aitor, jel tako da sam ja baš lijep? I bolji od Messija. Jel tako da jesam?
- Jesi, Kiki, naravno da jesi... - odgovori Karanka, zavrti glavom i u nevjerici napusti svlačionicu.
Napuštaju je već svi polako, posao u Zagrebu je obavljen, moglo je završiti i puno lošije nego što jest. Zadnji ostaje Ronaldo. Nabio je kapu na glavu, odlučio da je bolje kad je šilt otraga. Pa za kraj, još jedanput, stao pred ogledalo, podigao majicu, napeo trbušnjake i zadovoljno se nasmijao.
- Ma kakav Messi... Kako sam samo lijep, nevjerojatno - ponovio je još jedanput i krenuo pred novinare.
- Znate zašto su vikali Messi? Zato što sam ja bogat, lijep i slavan. Eto zato - objavio je Ronaldo svijetu, a Carvalho je upravo prolazio iza njegovih leđa.
Zakolutao je očima i otišao u autobus. A ondje je Mourinho pjevao: "Thiago Silva ale, Thiago Silva ale..."
Autor: Marko Vidalina (24 sata)
0 komentari:
Objavi komentar